Reforma policijskog obrazovanja

Razlozi za planiranje i provedbu projekta

Promjene u društvenom i političkom životu u Republici Hrvatskoj, promjene sustava vrijednosti, stila života i opća demokratizacija društva nužno zahvaćaju društvo u cjelini i sve institucije društva. Obveza policije je suočiti se s tim promjenama, prilagođavati im se i biti u stanju mijenjati se radi zadovoljavanja novonastalih uvjeta, situacija i zahtjeva.
Osim što se u procesu demokratizacije bitno mijenja mjesto i uloga policije u našem društvu, mijenjaju se i međunarodne dimenzije policijskog djelovanja koje zahtijevaju nove resurse, veze i odnose, te se time ujedno postavljaju novi zahtjevi u smislu usvajanja znanja i vještina policijskih službenika, primjerice:

  • razvoj novih tehnologija
  • veća mobilnost, povećanje opsega prometa ljudi i roba
  • integracijski procesi, postupno brisanje međudržavnih granica
  • ekonomske, političke i društvene promjene koje povremeno uzrokuju i konfliktne situacije i društvene nemire
  • proračunska ograničenja i dr.

Policijsko školovanje i dopunsko stručno usavršavanje moraju se mijenjati i prilagođavati, a sadržaji moraju obuhvaćati navedene čimbenike kako bi policijski službenici, koji su već u policijskoj organizaciji, i budući policijski službenici usvojili znanja i vještine koje imaju praktičnu i akademsku relevantnost teoretski su i praktično utemeljene i aktualne.
Kao što smo već u nacrtu projekta ključnim označili promjene odnosa reaktivnog i proaktivnog postupanja, te represivnog i preventivnog djelovanja policije, tako i u procesu policijskog školovanja i dopunskog stručnog usavršavanja ključnom možemo označiti promjenu odnosa teoretskih i praktičnih sadržaja. Upravo u tom odnosu prisutan je ogroman nerazmjer između programa policijskog školovanja i usavršavanja u Republici Hrvatskoj i zapadnoeuropskim zemljama koji je potrebno otkloniti u procesu promjena. Naravno da ćemo pritom morati planirati i određene strukturalne promjene, posebno radi unapređenja dopunskoga stručnog usavršavanja budući da u strukturama policije još uvijek radi više tisuća policijskih službenika bez adekvatnog obrazovanja. Svakako, bit će potrebne i određene kadrovske promjene jer stručne policijske predmete i sadržaje uspješno mogu predavati samo policijski službenici s adekvatnom stručnom spremom i višegodišnjim radnim iskustvom. Kadrovske promjene treba predvidjeti i kao sistemske, tj. uskladiti ih s potrebom izgradnje novog sustava vrijednosti i transparentnog sustava primanja na rad u Ministarstvo unutarnjih poslova, rasporeda i napredovanja u službi, budući da su sve moderne policije u svojoj suštini organizirane kao hijerarhijske i karijerne službe. To u praksi znači da treba mijenjati odnose broja upisanih polaznika u višu i visoku policijsku školu, znatno smanjujući upis iz civilnih struktura u korist povećanja kvota upisanih iz redova policijskih službenika, a sveukupno valja voditi računa i o ravnomjernoj zastupljenosti žena, pripadnika nacionalnih manjina i regionalnoj zastupljenosti.
Naglašena je potreba osmišljavanja sasvim novih sadržaja poput obuke menadžmenta u policiji, kako bi se postigle stručne i socijalne kompetencije rukovoditelja, a potrebno je odgovoriti i na zahtjeve za provođenjem brojnih specijalističkih tečajeva. Potrebno je unaprijediti i sadržaje komunikacijskih vještina, posebno trening svladavanja konflikata i antistres trening uz istodobno smanjenje svih elemenata vojnih znanja i vještina. Težište nastavnih programa mora ostati na stručnim policijskim predmetima uz izvedbu nastavnih sadržaja maksimalno orijentiranu na praktičnom radu i primjenjivu u policijskoj praksi, a adekvatno se trebaju planirati sadržaji iz područja socijalne psihologije, komunikologije, kriminologije, etike, organizacije i rukovođenja.

Reforma policijskog obrazovanja bitna je i sa stajališta policijske kulture. Policijska kultura definira se kao način reakcije policijskih službenika na pritiske i konfliktnosti njihovog posla, a karakteriziraju je socijalna izolacija, konzervatizam, sumnjičavost i naglašena interna solidarnost. Ona se bitno reflektira na način rada i postupke policijskih službenika u praksi. Poznato je da zakoni i podzakonski akti ne determiniraju policijsku praksu u potpunosti, naprotiv diskrecijsko odlučivanje dominantan je način rada policijskih službenika, čime postojeća policijska kultura dobrim dijelom predodređuje hoće li i tko će biti zaustavljen i kontroliran u cestovnom prometu, hoće li i tko će biti legitimiran i podvrgnut detaljnijoj provjeri, pa čak i hoće li i tko će biti procesuiran i na koji način, te hoće li biti uhićen i kako će se prema njemu postupati. Budući da se karakteristike ličnosti imanentne policijskoj kulturi pretežito razvijaju tijekom staža u policijskoj službi pod utjecajem naučenih stavova i ponašanja, nedvojbeno je da sustav obrazovanja i dopunskog stručnog usavršavanja mora bitno utjecati na policijsku kulturu i da je taj potencijal potrebno iskoristiti na najbolji mogući način.
Kao zaključak možemo reći da ukupni reformski proces nije ostvariv ili je barem znatno teže provediv bez planiranja i provođenja adekvatnih promjena u sustavu obrazovanja i dopunskog stručnog usavršavanja policije.

Konkretno, projekt reforme operativno-preventivnog rada uniformirane policije i uspješna implementacija kontakt-policajaca u policijsku praksu nisu provedivi bez pripreme i realizacije posebnog obrazovnog programa (tečaja) za kontakt-policajce.
Nova uloga policijskog službenika u lokalnoj zajednici, bliskost s građanima, usmjerenost na rješavanje različitih problema, timski rad i stalna potreba za višesmjernom komunikacijom, traže od policijskih službenika nove vještine i znanja koje se do sada nisu tražile ili su se koristile mnogo manje, a istodobno znatno odudaraju od tradicionalne filozofije policijskog djelovanja.

Činjenica da su žrtve i sudionici prometnih nezgoda, žrtve različitih vrsta kaznenih djela, sudionici u narušavanju javnog reda ili drugih konfliktnih situacija, uhićeni počinitelji raznih oblika protupravnih ponašanja, zadržani svjedoci na mjestu događaja, pa čak i osobe prema kojima policijski službenici ispisuju obrazac za kažnjavanje ili izriču mjeru upozorenja, u određenoj mjeri frustrirani, što implicira da okolnosti u kojima građani najčešće dolaze u kontakt s prosječnim policijskim službenikom zahtijevaju razvijene interpersonalne komunikacijske i socijalne vještine policijskih službenika. Takvim se zahtjevima nužno mora na odgovarajući način odgovoriti treningom socijalnih i komunikacijskih vještina.
Društvo je policijskom službeniku dalo ovlasti da provodi prisilu, očekuje da on nekog na nešto prisiljava (u provođenju zakona), ali istodobno očekuje da to izvede bez uporabe sile. Društvo od policijskog službenika očekuje posredovanje i rješavanje u različitim vrstama konflikata u zajednici, ali istodobno od policijskih službenika očekuje da budu autoritativni, ali ne i autoritarni. Sposobnost udovoljavanja ovako složenim zahtjevima bit će jedan od osnovnih kriterija mjerenja učinkovitosti i kvalitete policijskog posla u budućnosti, a jedan od osnovnih preduvjeta uspješnog djelovanja policijske organizacije bit će kvalitetan sustav policijskog obrazovanja i dopunskog stručnog usavršavanja. Dakle, ne može se zahtijevati od policijskog službenika da djeluje kao policajac u zajednici, a da ne raspolaže adekvatnim spoznajama o toj zajednici i da ne ovlada elementarnim znanjem i vještinama potrebnim za djelovanje. Proces decentralizacije, denormizacije i "spuštanja" prava odlučivanja na policijskog službenika na terenu nesumnjivo je bitan pozitivan pomak u policijskoj organizaciji, ali ujedno zahtijeva bolje pripremljene i osposobljene policijske službenike i provođenje procesa kontinuiranog usavršavanja uz rad.